DT News - Serbia & Montenegro - Intervju: "Pacijenti u današnje vreme mnogo češće pokreću sudske postupke"

Search Dental Tribune

Intervju: "Pacijenti u današnje vreme mnogo češće pokreću sudske postupke"

Primer neuropatije kod 62-godišnje žene: obostrana mentalna i labijalna parestezija usled obostrane perforacije mandibularnog kanala s čak četiri dentalna implantata (fotografiju ustupio dr Endi Volf).
Danijel Cimerman, DTI

Danijel Cimerman, DTI

pon. 12 oktobar 2015

Sačuvaj

Bilo da je u pitanju slučaj greške iz nemara ili usled loše procene, čak i najiskusniji stomatolog može pogrešiti. Štaviše, statistički podaci pokazuju da je izvesno da će se svaki stomatolog opšte prakse suočiti s tužbom za nesavesno lečenje u nekom momentu svoje karijere. Stomatog dr Endi Volf (Andy Wolff) iz Izraela dugo godina je radio kao sudski veštak u vezi s tužbama za nesavesno stomatološko lečenje i video je gotovo sve u rasponu od blagog nemara do veoma ozbiljnog preterivanja u lečenju. Urednik portala Dental Tribune Online imao je priliku da s njim razgovara o stalnom porastu broja tužbi iz ove stručne oblasti, i o jednostavnim merama koje bi mogle pomoći u sprečavanju brojnih slučajeva nesavesnog lečenja.

Dental Tribune Online: Doktore Volf, Vi ste stručnjak za tužbe po osnovu nesavesnog stomatološkog lečenja već duži niz godina. Zbog čega je važno podići svest u javnosti o ovoj temi?
Dr Endi Volf: Postoji toliko mnogo literature koja stomatolozima objašnjava kako da nešto urade – bilo da je to ugradnja implantata ili unapređenje efikasnosti lečenja korišćenjem novih tehnologija – ali ne postoje knjige u kojima piše kako nešto ne treba raditi, ili preciznije rečeno – šta se može dogoditi ako nešto pođe naopako. Ovaj aspekt prakse nije manje važan, kako za oštećenog pacijenta, tako i za stomatologa koji može snositi pravne posledice.
Mnogi mogu pomisliti da se to ne odnosi na njih, ali svaki mudar lekar zna da stvari povremeno mogu poći kako ne treba i da niko na to nije imun. Time što beležim slučajeve nesavesnog stomatološkog lečenja, time što pričam i pišem o njima, težim podizanju svesti i na taj način olakšavanju sprečavanja budućih neželjenih događaja.
DTI: Iz Vašeg iskustva, kakvi slučajevi nesavesnog lečenja su najčešći?
A.V: Sigurno postoje brojni slučajevi u oblasti neurologije. Kao medicinski sudski veštak, suočavam se s velikim brojem primera oštećenih nerava usled ugradnje implantata, vađenja zuba ili tokom davanja injekcije. To je uobičajeno i dešava se brzo. To je tipična greška koja nastaje usled nesmotrenosti, jer se dogodi ili zato što je stomatolog u žurbi ili zato što je nestrpljiv. Međutim, posledice po pacijenta su najčešće veoma dramatične i često nepopravljive.
DTI: Pored oštećenja nerva, da li postoji neka oblast u kojoj se greške češće javljaju?
A.V: Ako bih morao da izaberem samo jednu, rekao bih da je to implantologija. Nedavno sam radio na slučaju koji me je veoma uznemirio. Naime, oralni hirurg je uradio sva preliminarna ispitivanja veoma pedantno, CT snimanje, rendgensko snimanje, sve što je potrebno, tako da je sa sigurnošću znao kako radi s koštanom strukturom debljine 11 mm, a ipak je za ugradnju koristio implantat dužine 13 mm. Možda se zbunio, ili mu je asistent dodao pogrešan implantant koji on nije proverio, ali postupak je rezultirao pogađanjem nerva. U ovom slučaju, stomatolog je bio specijalista, iskusan hirurg. Bez postavljanja pitanja krivice – iako je ovaj hirurg bez sumnje odgovoran za nastalu štetu – slučajevi kao što je ovaj pokazuju da se greška zaista može desiti svakom.

Fotografije: Primeri nesavesnog stomatološkog lečenja 

embedImagecenter("Imagecenter_1_1961",1961, "large");

DTI: Čini se da stručnost ne isključuje mogućnost greške, ali nesumnjivo postoje i slučajevi čiji su rezultati nastali zbog nemara i neosnovane samouverenosti.
A.V: Svakako svedočim mnogim slučajevima u kojima su stomatolozi izvodili postupke za koje nisu imali kvalifikacije. Sećam se slučaja kada je stomatolog opšte prakse povredio nerve s obe strane usta tokom ugradnje implantata. To je istinski neverovatno. Video sam tokom godina brojne slučajeve, ali ništa slično tome.
U drugom slučaju, zubar je izvadio treći kutnjak a nije prošao propisanu obuku. Trebalo je da pošalje pacijenta kod specijaliste, ali izabrao je da to sam uradi – možda zato što mu je to donelo dodatnih dvesto ili tristo dolara zarade – što je dovelo do toga da pacijentkinja sada mora da trpi hronični bol do kraja života.
DTI: Da li su slučajevi nesavesnog lečenja postali učestaliji tokom poslednjih nekoliko desetina godina?
A.V: Rekao bih da je tako. U najmanju ruku, povećao se broj tužbi. Naravno, uvek je bilo slučajeva nesavesnog lečenja, ali u današnje vreme pacijenti češće pokreću sudske postupke. Možda biste tu pojavu mogli nazvati fenomenom „amerikanizacije“: gotovo svaki problem se iznosi na sudu, što za posledicu ima da stomatolozi plaćaju sve više iznose osiguranja jer su rizici lečenja danas veoma visoki.
DTI: Koliko su uobičajeni sudski postupci u stomatologiji i kako se iznosi isplaćenih nadoknada kotiraju u odnosu na druge oblasti medicine?
A.D: Možda je moguće poređenje s plastičnom hirurgijom. Postoji veliki broj pritužbi u slučajevima kada rezultat intervencije nije u skladu s očekivanjima pacijenta. Raspon u kojem se kreću iznosi nadoknade je od deset hiljada do sto hiljada američkih dolara, što je mnogo niži raspon u odnosu na druge medicinske discipline.
DTI: Da li veći broj slučajeva preterivanja u lečenju završi na sudu, u poređenju s brojem slučajeva u kojima su stomatolozi pravili greške u lečenju?
A.V: Obe vrste slučajeva se dešavaju gotovo podjednako često. Naravno, preterivanje u lečenju postavlja stomatologa u lošiju poziciju. Postavlja se pitanje zašto je stomatolog uopšte preduzeo nepotrebne intervencije i zašto ih je izveo nevešto. Ovo stomatologa čini dvostruko krivim. Ako se greška dogodila nakon što je uobličen razuman plan lečenja, tada je šteta srazmerno manja. Ponekad, čak i ako pacijent umre tokom postupka lečenja, to ne mora da uključuje jasnu grešku lekara.
DTI: Jedan američki stomatolog je nedavno optužen jer je njegov pacijent preminuo nakon što mu je izvadio dvadeset zuba tokom samo jedne posete.
A.V: Ja sam u prošlosti izvodio isto toliko obimne postupke, i sve zavisi od potrebe za takvom intervencijom i načina na koji se ona izvodi. Verovatno je slučaj u SAD tako okončan usled kombinacije više uzroka. Na primer, da li se stomatolog ponašao u skladu s najvišim standardima dobre kliničke prakse? Ako nije, onda je pogrešio. Ako jeste, treba imati na umu da stomatolozi ne mogu da se uzdignu iznad dometa današnje nauke i tehnologije. Recimo da se oštećeni pacijent odluči da podnese tužbu za nešto što mu se desilo pre dvadeset godina, a što se moglo sprečiti najsavremenijim postupkom lečenja. On naravno može podneti tužbu, ali stomatolog ne može biti optužen ukoliko je pacijenta lečio u skladu sa smernicama dobre prakse iz tog vremena.
Ovo je veoma važan aspekt prilikom pisanja izveštaja o veštačenju u slučajevima nesavesnog stomatološkog lečenja: da li je stomatolog postupao na najbolji mogući način u skladu s tada dostupnim saznanjima, ili s grubim nemarom? To je ono što čini razliku.
DTI: Šta medicinski stručnjaci mogu da preduzmu da bi se zaštitili od sudskih sporova po osnovu visokorizičnih procedura lečenja koje imaju nameru da sprovode?
A.V: Ne samo da pacijente treba upozoriti na moguće posledice određenog postupka, već ih treba upoznati i sa alternativama – a jedna od alternativa je uopšte ne preduzimati lečenje. Po mom mišljenju je važno da pacijent uvek razume obe opcije: rizik određenog postupka, kao i šta se može desiti ukoliko se ništa ne uradi. Tek tada treba zatražiti od pacijenta da potpiše izjavu kojom daje svoj pristanak.
Nažalost, u stvarnosti je sve drugačije. Od pacijenata se traži da formular kojim daju saglasnost na postupak potpišu na putu ka operacionoj sali, ili kad su već pripremljeni u stomatološkoj stolici. Čak i kada bi imali pitanja u tom trenutku, ne bi bilo vremena da se na ta pitanja iscrpno odgovori. Iako bi stomatologu trebalo da bude najvažnije da se pobrine da temeljno obavesti pacijenta o mogućim rizicima, kao i o alternativnim načinima lečenja, pre nego što bi zatražio potpisivanje formulara o pristanku, ja se neprekidno suočavam sa suprotnim.
DTI: Da li, dakle, tvrdite da bi konsultacija trebalo da bude podjednako važna kao i lečenje?
A.V: Apsolutno je tako. Smatram da je izgradnja međusobnog poverenja između lekara i pacijenta ključna za izbegavanje nesavesnog lečenja i posledično visokih troškova. Ako pacijent ima osećaj da ga leče na odgovarajući način i da novac nije najveća briga njegovog lekara, i sam taj osećaj može sprečiti sudski postupak u brojnim slučajevima. Naravno, ako se ošteti nerv, mora se doći do nekakvog sporazuma o naknadi štete, ali ako propadne most, na primer, umesto da podnese tužbu, pacijent će se vratiti na dalje lečenje ukoliko postoji čvrst odnos zasnovan na poverenju.
DTI: Da li ste u stanju da uočite osnovne probleme u stomatologiji za koje je potrebna promena pristupa?
A.V: Danas se suočavamo s problemom „jeftine“ stomatologije. Zbog konkurencije među mnogobrojnim stomatološkim ordinacijama koje nastupaju na tržištu, dešavaju se brojni slučajevi preteranog lečenja. Jeftina stomatološka usluga mora da bude brza, tako da sam zabeležio slučajeve kada su se pacijenti vraćali na ponovljeni tretman za jednostavan problem i do sedamdeset puta u dve godine. Ako saberete vreme koje su ti pacijenti uložili u tako loš ishod lečenja, to je užasavajuće. Ipak, nije moguće da postoje samo elitne stomatološke ordinacije. Iz ugla pravnog tumačenja, stomatološko lečenje ne mora da bude izuzetno, ali mora da bude razumno.
DTI: Možda je problem u današnje vreme to što su kod pacijenata porasla očekivanja po pitanju kvaliteta usluge ili tehnologije koju bi stomatolog trebalo da koristi?
A.V: To je svakako deo problema. Reklame u kojima se obećava novi osmeh u holivudskom stilu za samo dva sata oblikuju temelje uverenja ili očekivanja pacijenata po pitanju lečenja. Stomatolozi ne bi trebalo da budu u iskušenju da se uključe u stvaranje tako obmanjujućih pritisaka. Iskrena komunikacija je ključna kada težimo izbegavanju razočaranja kod pacijenata.
DTI: S preduzimanjem mera za sprečavanje nesavesnog lečenja treba započeti što je ranije moguće, ali gde bi trebalo započeti s njegovom prevencijom?
A.V: Moje lično mišljenje je da bi pravni okvir trebalo proširiti na posebne zakone ili podzakonska akta koja se odnose, na primer, na obim iskustva i obuke koji je propisan za obavljanje određenih procedura. U osnovi, to je samo nešto što nam nalaže zdrav razum i svako će se složiti s tim ako o tome razmisli: da li nekome treba dozvoliti da obavlja ugradnju implantata nakon što je prisustvovao jednom predavanju ili ako je gledao kolegu kako radi? Ne treba. Ipak baš to se često dešava.
Druge mere bi se mogle usmeriti u pravcu fakultetskog obrazovanja. Stomatološki fakulteti bi trebalo da posvete više vremena prevenciji sudskih postupaka. Ova oblast je zanemarena i nastavni programi je ne pokrivaju, iako ona čini neraskidivi deo stomatološke prakse. Treba podizati i nivo opšte svesti o ovoj temi, i to sámo može pomoći u sprečavanju nastanka grešaka. Kao što sam ranije pomenuo, greške nije uvek moguće izbeći, ali u najmanju ruku one ne bi smele da nastanu usled nemara, previda ili iz koristoljublja. I pored svega, uvek će postojati slučajevi nesavesnog lečenja. Stomatolozi su ljudska bića, a samo onaj koji ništa ne radi ne pravi nikakve greške.
DTI: Puno Vam hvala na razgovoru.

 

 

 

To post a reply please login or register
advertisement
advertisement